Zašto donirati?

Čovjek valjda i nema većega i važnijeg duga od duga prema sebi, svojoj biografiji i prošlosti. Rođeni već davno prije ratova iz devedesetih, mi smo u školu krenuli u jednoobraznim modrim kutama - ili keceljama, kako se, Bog zna zašto, govorilo u Sarajevu - da se ne bismo razlikovali prema socijalnome statusu naših roditelja. Redovno smo sudjelovali na proslavama revolucionarnih jubileja i praznika, slušali predavanja prvoboraca i narodnih heroja o tome kako je bilo u šumi, u našim učionicama morala je, iznad školske table, biti izvješena fotografija doživotnog predsjednika SFRJ. Mi nismo odgajani na idealima parlamentarne demokracije. Naše lekcije o slobodi razlikovale su se od ideja slobode svijeta u kojem danas živimo, kao već zreli, odavno odrasli ljudi. Ali nije to naš dug prema sebi, svojim biografijama i prošlostima. O nečemu drugom je riječ.

Otkada smo tog prvog dana krenuli u školu, svih osam godina, a zatim i četiri srednjoškolske, gimnazijske, pa još četiri-pet fakultetskih, sve do trenutka, dakle, kada nam je institucionalno učenje dojadilo, ili kada mu više nismo bili vični, mi nikada nikome nismo plaćali školarinu. Ni našim učiteljima i profesorima, ni direktorima i dekanima naših fakulteta, ni tetama čistačicama, školskim portirima i ložačima, nikada mi nikome nismo platili dinara za ono što su nas naučili, ili za prostor i vrijeme koje su nam priredili, da bismo mogli učiti. Jedino što su naši roditelji plaćali, i što ćemo i mi kasnije plaćati, bile su školske knjige, udžbenici, rječnici... Ali i većinu toga mogli smo posuditi u bibliotekama, koje su u to vrijeme bile bogate i dobro snabdjevene.

Eto, to je naš dug prema sebi, svojim biografijama i prošlostima.

U međuvremenu, kažete, vremena su se promijenila. Školovanje se plaća još od prvoga dana i nema kuta i kecelja, koje bi stvarale iluziju o jednakosti i o društvu jednakih mogućnosti za sve. Živimo u zemljama koje počivaju na idealima slobode i parlamentarne demokracije, ali u zemljama u čiji sustav proklamiranih društvenih vrijednosti ne ulazi besplatno školovanje za sve. Time su naši osobni dugovi i obaveze uvećani, pa moramo preuzeti odgovornost i vraćati ih dok god smo živi, ili dok god pamtimo ono što su nam omogućili, svojim radom i požrtvovnošću, radni ljudi i građani, kako se to u ono vrijeme govorilo, zemlje u kojoj smo rođeni.

Tako smo odlučili da pomognemo mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine u njihovome školovanju. Činit ćemo to onoliko koliko je to u našoj moći, duhovnoj i materijalnoj. Uvjereni smo, bez obzira na sve naše razlike, političke, kulturne, svjetonazorske, da nas ideali jednakosti i jednakih mogućnosti za sve čine odgovornim ljudima, i da se u međuvremenu, od vremena naših školovanja, jedna važna društvena obaveza prebacila s društvene zajednice na pojedince. A svi mi smo ti pojedinci. Mi samo vraćamo svoje dugove onima kojima smo po ljudskoj i civilizacijskoj logici jedinima dužni.